KulturnjakPutovanja

Fotopis by Marko Gotal: Italija, Dolomiti

06.08.2015
Varaždin – sedam je sati ujutro a ja četvrti put jedem juhu u posljednja 24 sata. Prehrana na mojim putovanjima se uglavnom sastoji od Cro army keksa i tople vode iz auta, tako da svojem želucu dajem posljednji melem. Provjeravam check listu da li sam ponio sve stvari i pozdravljam se sa familijom. Monster je gotovo spreman. Samo još spremnik zjapi prazan. Točim 80 litara dizela i križam se odmah na početku putovanja. Jebote jahta.

Ulazim u Sloveniju, kupujem vinjetu i u Slovenskoj Bistrici se ubacujem na autocestu. Tempomat, 90km/h, punk-rock na maksimum i lagano krujzam do Trojana. Tu radim prvi odmor i uživam gledajući kako ostali jedu krafne. Želim što više putovati i uživati u prirodi tako da ovdje nema mjesta za luksuz. Sukladno tome, tu otvaram svoj prvi paket Cro army keksa. Autocestom dalje nastavljam do Kranjske Gore gdje radim svoj prvi drijemež na parkiralištu u centru grada. Do parka prirode Tre Cime, mojeg prvog odredišta, djeli me još dosta vožnje. Nekakvih 60-tak kilometra talijanskih autocesta i 100-tinjak kilometra regionalnih cesta punih serpentina.  Nakon 4 sata uživanja u krajoliku ali i dosta zamorne vožnje, ulazim u park. Pronalazim parking na 2309 m/NMV sa prekrasnim pogledom na doline i okolne vrhove. Malo uživam, slažem ručak i odlazim na drugi današnji drijemež. Počinje me i lagano boljeti glava…

17.00h – dok se drugi polako vračaju i pakiraju kući, moje vrijeme za fotografiju tek počinje. Obično je smjer kretanja oko ovih predivnih vrhova u suprotnome smjeru kazaljke na satu, ali je se odlučujem kretati u smjeru kazaljke na satu. Oko 18.00 nalazim se podno tri stijene i uživam u prirodnoj ljepoti. Jezerca, potočići i tu i tamo koji svizac. Nevjerojatno… Jedino ta prokleta glavobolja. Ni dvije tablete ne pomažu.

Staze se polako prazne i ostajem sam u ovom čarobnom svijetu. Nažalost, moje oko nije zadovoljno kadrovima sa ovog područja i odlučujem se za drastičnu promjenu lokacije. Sunce je sve niže, a ja umoran od puta i sa 15kg opreme na leđima, vadim posljenje atome snage. Osmjeh na lice vračaju mi mnogobrojni svisci, koji dok im se približim, krikom upozoravaju ostalu ekipu da je u blizini konj.

Nakon sat i pol hoda, pronalazim zadovoljavajuću lokaciju i bacam se na posao. Zadnje zrake Sunca rumene poznate tri stijene i uživam u svakoj sekundi. Fotoaparat radi punom parom, a kadrova je bezbroj. Ima još ljudi koji uživaju u ovom pogledu. Neki se grle, neki ljube, neki cugaju, a neki okidaju selfije skupa sa mnom. Kada je čarobna svjetlost nestala, sjedam na rub stijene i zamišljeno gledam u daljinu.

Plavi sat polako prolazi, pojavljuje se prve zvijezde na nebu, ali zakrivaju ih sve gušći oblaci. Izgleda da moja želja da ulovim zvijezdano nebo i centar naše galaksije neće biti ispunjena. U ovom trenutku glavobolja je toliko jaka da me i najmanji pokret očima udara u glavu ko zagorska noja.

Deset je sati navečer i odustajem od svojeg nauma. Oblaci su sve gušći, a vjetar sve jači. Uskoro izlazi i mjesec i svjetlost na nebu će biti prejaka za fotografiranje zvijezda. Palim lampe i krećem prema mojem utočištu. Nemam mnogo, sat i pol hoda. I dok si mislim da sam jedini majmoon koji luta u gluho doba noći na 2500 m/NMV, ugledam amigose koji se penju prema vrhu od 3000 m/NMV i pritom dobro zabavljaju uz pjesmu. Ludo!

Javljam roditeljima da sam sigurno stigao do kola i da se zbog svega viđenoga, doma više ne vraćam. Tonem u san prije nego sam uspio prebrojat sve svisce koje sam sreo putem. Uhhhh, kako je krevet udoban…

07.08.2015.
Buđenje! Pet je sati ujutro i krećem dok ostali još uživaju spavajući na alpkom zraku. Fotografiram kravice i uživam sa njima u prvim zrakama Sunca. Sve su me došle pozdraviti i pošnjofati. Predivan je osjećaj tako se stopiti s prirodom. Mlađe su zaigrane pa mi pomažu oko opreme. Oblizale su ju kompletno tako da ne moram ja čistiti.

Nakon divnog jutra, vraćam se u svoju bazu i vrijeme kratim u krevetu. Malo čitam knjigu, malo jedem bademe, malo planiram sljedeće rute, sljedeće lokacije. Sa pogledom na vrhove visoke 3000 metara, odmaram uz hladan povjetarac koji ulazi kroz otvorena vrata automobila. Uz sve to, ovo je jedan od najljepših drijemeža ikad.

17.00h Odljepljujem svoje okice i rastužuje me oblačno vrijeme. Promatram nebo i procjenjujem da će oblaci proći. Moja procjena je točno kriva. Nakon što sam se udaljio od automobila oko sat hoda, u daljini počinje grmljavina. Okrećem se i promatram okolne vrhove. Vrijeme je ovdje nevjerojatno. Na jednom vrhu sija Sunce, jadan je u magli, a trećeg je upravo udarila munja. Sreće mi se pogled sa drugim planinarom i odmah se razumijemo da je vrijeme da jurimo nazad. Zatim slijedi drugi udar munje u vrhove pored, toliko jasan da vidimo kako se odlomila stijena. On je talijan, ali sam razumio kad je rekao: mama mia!!!

Brzim korakom jurim nazad i tješim se da su vrhovi u oluji udaljeni desetak kilometara. Kroz glavu mi prolaze upute što učiniti za vrijeme grmljavine i jedino što je u ovom slučaju primjenjivo je odbaciti svu elektroniku i čučnuti na prste, glavu staviti među koljena i uši prekriti rukama. Ovdje je goli kamen, a prvo sigurno skrovište je moj automobil ili planinarski dom pored. Naravno, moja priroda mi ne dopušta da samo jurim nazad glavom bez obzira pa povremeno zastajem i fotografiram nevrijeme. Nije pametno, ali ne mogu si pomoći.

Na sve sreću, dok su me sustigle prve kapi kiše, već sam dojurio do automobila. Uvlačim se u vreću i tu i tamo provirujem ko mali plahi miš. Središte oluje prolazi pored i vrijeme se ubrzo smiruje. Radim večeru, uživam u pogledu i čitam knjigu. Javljam majci da mi adrenalina ne nedostaje i da se doma ne vraćam. Cijelu noć tiho je rominjala kišica, a ja sam lijepo odspavao desetak sati.

08.08.2015.

Budim se i pun energije izlazim iz automobila, ali vrijeme nije obećavajuće. I dalje oblačno. Vidim da će Sunce nakratko proviriti pa uzim foto opremu. Ponovno odlazim na pašnjake i budim kravice. Ajmoooo male, treba mleka delati! Stvarno uživaju ovdje. Spavaju na otvorenom, vodu piju iz mnogobrojnih potočića, a hrane imaju u izobilju.

Lovim slabašne zrake Sunca, ali za nekoliko minuta već je skriveno iza oblaka. Vremenska prognoza nije dobra za sljedećih nekoliko dana. Odlučujem krenuti dalje. Odlazim nedovršena posla iz Dolomita, ali nisam tužan. To znači da ću se uskoro morati vratiti nazad. A i tako je to u pejzažnoj fotografiji. Puno planiranja, putovanja, čekanja savršenog trenutka i onda ga ponekad ne dočekate. Pravac Slovenija, Kranjska Gora. I tamo me čeka još puno nedovršenog posla od zadnji put..

Tags

Marko Gotal

Pozdrav Zmijoljupci! Ja sam Marko Gotal i fotografiju sam otkrio 2012. godine. Pošto volim putovanja, prirodu i avanturu, za mene logičan slijed bio je fotografiranje pejzaža i malih živih bića. Ovdje ću vam pokušati prikazati prirodne ljepote koje obilazim i prenijeti vam koliko se zapravo dobro zabavljam. Uživajte i živjeli vi meni još 100 godina! :) Moje radove možete pratiti na: https://www.facebook.com/marko.gotal.1
Back to top button
Close